PARAĆINSKE SVETINJE: Manastir Sveta Petke u Izvoru

Manastir Sveta Petke u Izvoru nastao u drugoj polovini XIV veka, najpre kao crkva Sveta Petke, a u prvoj polovini XVIII veka dobija svoj današnji izgled.

Tokom II Svetskog rata, u manastiru Svete Petke su bile smeštene srpske izbeglice koje su napustile prostore tadašnje NDH-a. Manastir je danas aktivan ženski manastir i pripada eparhiji braničevskoj SPC. U sklopu manastira danas funkcioniše i bolnica za smeštaj osoba ometenih u razvoju.

Manastir Svete Petke se nalazi pod zaštitom Republike Srbije kaospomenik kulture od velikog značaja i u sklopu je zaštićene spomeničke celine Petruška oblast.

Dom je formiran 1946. godine, a tradiciju brgie o slabim i nemoćnim licima manastir Sveta Petka započeo je 1942. prihvatanjem ratne siročadi. U početku su korisnici bili smeštani pri manastirskom konaku, a 1966. godine izgrađena je zgrada Doma na manastirskom imanju.

Manastir Sveta Petka je jedini u Srbiji koji ima ustanovu za korisnike sa mentalnim smetnjama u razvoju i po tome je prepoznatljiv među manastirima Srpske pravoslavne crkve. Dom „Sveta Petka“ u Izvoru od 2003. pod ingerencijom je Centra za socijalni radu u Paraćinu, a do tada je bio radna jedinica Doma u Kulinama kod Niša.

Sestrinstvo manastira Svete Petke čini 13 monahinja. U domu boravi oko 90 štićenica, koje imaju između 20 i 70 godina.

Pun naziv doma je Domsko odeljenje za smeštaj odraslih i starijih sa intelektualnim teškoćama i teškoćama u komunikaciji “Izvor” pri Centru za socijalni rad Paraćin. U njega mogu da dođu samo punoletne osobe, iako je nekada bilo i mnogo dece. Manastir je pod jednom upravom sa manastirom Ravanica i sestre se po poslušanju smenjuju godišnje iz jednog manastira u drugi. Od 2005. godine Dom je pod upravom igumanije Marije i njene zamenice monahinje Glikerije u kojima i monahinje i štićenice imaju veliki oslonac. Monahinje obrađuju svoju baštu, a imaju i nešto stoke. Godinu dana je u Domu, na radu sa štićenicama, određena da radi jedna grupa monahinja, a posle idu druge. Plaćaju, kaže mati Glikerija, i žene iz sela da im pomognu jer monahinja nema dovoljno. Dešava se da neke monahinje hoće da rade u domu dve godine zaredom. To i ne čudi jer, kako kaže mati, štićenice mnogo vole monahinje jer imaju samilosti.